Štitnjača i ishrana

Iako je internet pretrpan senzacionalističkim tvrdnjama da će Vas “ova ili ona hrana izliječiti od bolesti štitnjače”, činjenica jest da ne postoji specifična hrana koja bi pomagala u liječenju poremećaja štitnjače. Neke namirnice utječu na sintezu i metabolizam hormona štinjač, a neke utječu na resorpciju i djelovanje lijekova za liječenje bolesti štitnjače. Apsurdno je prisutna konzumacija neke hrane i suplemenata u pokušaju “liječenja” štitnjače i također apsurdno su neke namirnice neopravdano optužene kako su “štetne” za štitnjaču.

1. Jod kao suplement ili proizvodi koji u sebi sadrže derivate morske trave (kelp) s velikom koncentracijom joda, reklamiraju se kao “pojačivači štitnjače”. Morska trava prirodno je bogata jodom, ali nema zdravstvenih dobiti za osobe s oboljelom štitnjačom, a lako može poremetiti hormonski balans, utjecati na nastanak upale, pa čak dovesti i do ozbiljne tireotoksikoze.                                                                                                                Svakodnevni unos joda  kroz kuhinjsku sol u općoj populaciji u našoj zemlji je zadovoljavajući i nikakva dodatna suplementacija jodom nije potrebna, nego je i štetna. Jedino trudnice trebaju uzimati suplemente joda i najčešća je praksa kroz prenatalne multivitaminske lijekove.

2. Kupusnjače, tzv. Brassica porodica (kupus, kelj, keleraba, brokula, karfiol, prokulice, repa, rotkva i sl.), sadrže strumigene odnosno goitrogene supstance (posebno glukozinolate) koje mogu ometati iskorištavanje joda u štitnjači — ali samo kod osoba koje već imaju manjak joda. Kod adekvatnog unosa joda i zdrave štitnjače, ove namirnice praktično ne predstavljaju rizik.

U prošlosti je ishrana bila siromašna jodom s jedne strane, a s druge strane unosilo se mnogo strumigenih supstanci putem navedenog povrća, što je rezultiralo čestim oblicima jod-deficitarne guše. Danas se ovaj oblik gušavosti značajno rjeđe pojavljuje kod nas jer je neophodni jod dostupan svima u odgovarajućoj koncentraciji (putem kuhinjske soli), čime je rizik od gušavosti značajno smanjen.

Živimo u vremenu kada su najčešće bolesti štitnjače AITD, a to je zasebna problematika čiji nastanak nije povezan sa zeljastim povrćem.

3. Vitamin D je važan za cijeli organizam a naročito za imunitet i zdravlje kostiju. Njegov deficit zabilježen je kod velikog broja pacijenata s različitim autoimunim bolestima, pa tako i kod onih s autoimunim bolestima štitnjače. Ipak, nema sigurnih dokaza da njegovo kontinuirano uzimanje može izliječiti bolesti štitnjače. Kada se kod osoba s autoimunim bolestima štitnjače utvrdi snižen vitamin D, suplementacija koja se preporuči ne sprečava nastanak hipotireoze niti mijenja njen prirodni tok. Terapija vitaminom D kod hipovitaminoze ima svrhu da podigne koncentracija i popravi status vitamina D u organizmu te omogući njegovo djelovanje tamo gdje je neophodno, ali ne I liječenje štitnjače.

Uzimanje vitamina D, kao i drugih vitamina, nije bezopasno i nosi rizik od predoziranja, te se ne preporučuje bez stvarne medicinske potrebe i laboratorijske kontrole. Samo osobe koje se ne izlažu suncu, djeca određene dobi i starije osobe mogu preventivno uzimati vitamin D, ali u primjerenoj dozi, ograničenom trajanju i uz konsultaciju s liječnikom.

4. Selen je mikroelement važan za brojne funkcije u organizmu, uključujući antioksidativnu zaštitu, pravilno funkcioniranje imunološkog sistema i metabolizam hormona štitnjače. U štitnjači selen učestvuje u pretvaranju tiroksina (T4) u aktivni hormon trijodtironin (T3) i u zaštiti tkiva od oksidativnog stresa. Ipak, suplementacija selenom ne liječi bolesti štitnjače, uključujući autoimune bolesti, i ne sprečava nastanak hipotireoze. Suplementi selena imaju primarnu ulogu da nadoknade deficit i podrže fiziološke funkcije organizma.

Prekomjerno uzimanje selena nije bezopasno i nosi rizik od toksičnosti, koja može izazvati simptome poput gubitka kose, probavnih smetnji, umora, nervoze, pa čak i oštećenja jetre. Takođe, dugotrajna i prekomjerna suplementacija selena povezana je s povećanim rizikom od inzulinske rezistencije. Suplemente selena treba uzimati samo kada postoji stvarna potreba i u preporučenim dozama, uz konsultaciju s liječnikom i eventualno laboratorijsku kontrolu.

Selen je mikroelement, što znači da ga organizam treba u vrlo malim količinama i da se njegovi depoi u tijelu lako mogu napuniti. Orašasti plodovi, među kojima prednjače brazilski oraščići, bogat su prirodni izvor selena. Ipak, ni njihovo pretjerano konzumiranje nije preporučeno. Ishrana savremenog čovjeka je raznolika i obično osigurava dovoljan unos ovog mikroelementa kroz ribu, plodove mora, meso, jaja, cjelovite žitarice, orašaste plodove i sl. te njegova suplementacija najčešće nije potrebna.

5. Soja ometa prelazak tiroksina (u tabletama) iz crijeva u krv. Stoga, ako uzimate tablete tiroksina trebate izbjegavati konzumaciju soje u blisko vrijeme s lijekom.

6. Suplementi kalcija, željeza i neki drugi lijekovi mogu ometati apsorpciju levotiroksina iz crijeva u krv. Kako bi se osigurala optimalna apsorpcija lijeka, preporučuje se:

Kalcij: razmak od četiri sata između uzimanja levotiroksina i preparata kalcija. Nije potrebno smanjivati unos kalcija, dovoljno je samo prilagoditi vrijeme uzimanja.

Željezo: razmak od najmanje dva sata između uzimanja levotiroksina i preparata željeza. Imajte na umu da neke multivitaminske tablete također sadrže željezo.

Ove mjere odnose se samo na apsorpciju lijeka kod pacijenata s hipotireozom. Na metabolizam hormona štitnjače navedeni suplementi ne utječu negativno.